Petnaest godina posle knjige priča Delfi ni na helijumu (Geopoetika, 2004), Zvonka Gazivoda nam se vraća ispisujući svoj prvi roman. Muzika, ritam, opijenost... kako nas samo vozi Zvonka Gazivoda u svom prvom romanu – trkačkom manifestu na kojem bi joj i Murakami pozavideo. Istovremeno i ultramoderno i retro, i budućnost i tradicija. A, kao što nam je već pokazala u svojim pričama, fascinantno je kako se ova autorka poigrava s rečima kao materijalom od kojeg gradi ovaj roman. Tako da on može da bude rečnik nekorišćenih postojećih reči, ali i onih koje se stvaraju po prvi put na ovim stranicama. I, baš kao njena junakinja Felisiti, nema toga što Z. G. ne može da napravi – tri čvora na trepavici da zaveže. Ali ne bez snažnih emocija dok pravi svoju „papirnatu porodicu“ u nedostatku prave i dok nas upoznaje sa značenjem „Hostela Kalifornija“ – utočište, ali nekad i samo pogled koji oprašta, draga sitnica koja se pokloni i čuva da dâ smisao besmislu i, neizostavno, empatija. Možda ključna reč ove knjige koja se izgovara kroz vapaj današnjice.