Kurve, a ne princeze, jer muškarci tako žele
Roman u slikama Beograd–Paris čitatelju ne daje vremena da odluči hoće li se upustiti u čitanje ili ne jer u prvoj sceni dijalogom je uvučen u radnju kao u vrhunsko filmsko djelo.
Napisati roman isključivo koristeći dijalog, nemojmo se zavaravati, zahtijeva veliki napor i nadarenost.
Svaka rečenica koju likovi izgovaraju ocrtava nam njihove karaktere, odnose proizašle iz tih karaktera, njihovu svakodnevicu i neumitan rasplet. Iako prosječan čitatelj duboko uvučen u svoj konformizam, nikada neće živjeti život glavnog junaka Mihajla ni njegovog kuma, a pogotovo ne Marine, osjećamo bliskost i prepoznajemo osjećaje koji se nastanjuju u nama uslijed svih događaja i osjećaja pravde i nepravde učinjene likovima.
Mihajlo ne čeka božju pravdu, on želi naplatiti sve svoje patnje, sramote i promašaje tuđih ispraznih života koji su se isprepleli s njegovim. Roman najavljuje budućnost glavnih likova tako da kroz kirurški precizne rezove secira prošlost i „grijeh“ svih likova, uključujući i Mihajla.
Zgusnuta radnja postignuta je jezikom koji balansira između kurtoaznog i uličnog, pri čemu prvo govori o onom kako likovi vide sebe, a drugo o onom što u stvarnosti jesu.
Politika, novac, prijevare, pogodovanja, nepotizam, neovisno o političkom sustavu, većinu likova čini prepoznatljivim čitatelju stvarajući mučan osjećaj da se svijet vrlo sporo mijenja, ako uopće, a da mutni tipovi, neznalice i poltroni uvijek pronađu put do vrha moći. Ali, kao u dječjim bajkama, slutimo i nadamo se da će pravda nekako pobijediti.
No, Beograd–Paris nije bajka, jer u romanu nema klasične princeze koju je jednostavno spasiti. Ovdje su žene kurve, jedna iz potrebe za ljubavlju, a druga svojim profesionalnim izborom.
Takav pojam žene u patrijarhalnom svijetu nemoguće je izbjeći, što je naglašeno odnosom prema ženama kao vlasništvu muškarca. U romanu žene naizgled biraju svoj put bez kajanja, ali u oba slučaja njihova potreba za ljubavlju ne nalazi odgovor u svijetu koji ne mogu promijeniti, već pristaju zrcaliti mušku patologiju seksa. Muškarcima je seks – jebanje, a svoju ukupnu uspješnost vide kao broj mogućih snošaja u jedinici vremena. Žena je objekat, a nikada ravnopravni sudionik događaja. Osim kada se na kraju svode računi. Svi apstraktni pojmovi koji u životu predstavljaju ljudske vrijednosti – pravde, istine, ljubavi, nade i sreće – u romanu su iskrivljeni shvaćanjem društva u kojem ne želimo živjeti.
Roman nam ne daje mira danima nakon čitanja jer u svakom liku prepoznajemo neku našu vrlinu ili manu i tjera nas da se s njom obračunavamo. Za čitatelje nesklone filozofskom promišljanju, ovaj roman donosi uzbuđenje, napetost i jedino moguću katarzu. Ne treba nam bog da platimo svoje račune. To će uvijek biti drugi čovjek.
Roman Beograd–Paris lako je zamisliti ekraniziran, kao i gledatelje koji će napeto iščekivati sljedeći nastavak TV serije. Pročitavši ga, pitala sam se ima li autor neku realnu podlogu, stvarni događaj koji ga je potaknuo da napiše roman u čijoj je pozadini kritika društva premreženog kriminalom na svim razinama, s jasnim temeljem u patrijarhalnom obrascu u kojem je žena predmet vlasništva muškarca i njezin je život određen samo odnosom s njim.
Sanja Bilas
