"Jedan ostarjeli pukovnik neimenovanog mjesta na Karibima ima samo sjećanja i jednog izgladnjelog i usukanog pijetla. Pa ipak, ili upravo zbog toga, taj pijetao je predmet bezuslovne ljubavi svog vlasnika, ostarjelog pukovnika koji ne samo da nema ko da mu piše, nego takoreći nema ni šta da jede. Neće, međutim, ni da skuva pijetla, a neće ni da ga proda.
Ovaj obimom neveliki roman govori o dubini usamljenosti, ali i o najdubljoj ljubavi. Govori o nepokolebljivosti, istrajnosti i o beznadežnom poštenju. Zbog toga pukovnikova na prigovara, a on nju svejedno sanja, i poslije pedeset godina braka, iako pored nje ne može da spava jer ona teško diše jer su joj pluća oboljela..." Silvia Monros-Stojaković
