CVIJEĆE & (NE)CVIJEĆE GORANA IVIĆA
Naslov ove zbirke poezije Gorana Ivića osim antonimnog odnosa sadrži i kovanicu koju je iskovao autor – (ne)cvijeće. Ovaj neologizam služi da naglasi kontrast sa imenicom i simbolom u ovoj poeziji koji je označen imenicom cvijeće, a izražava ljubav, rađanje, razvijanje, nežnost i sl. Nasuprot ovim pozitivnim osećanjima, u ovom lirskom ja obitava i tuga, melanholija, seta, zbog prolaznosti mladosti i života. To lirsko ja je svesno svoje melanholije i obraća se muzi:
Napoji me, muzo, ljubavi sam žedan.
Poškropi me, suzo, jer sam ‘vako bijedan.
Ne lomi se grano, ne daj da se predam... (Kiša suza pada)
Tuga i melanholija koje izražava lirski subjekat potiču od usamljenosti, stoga:
Samoći bez gomile koju život pràvi.
Od đubreta pospanog smeća i od cvjeća.
Bez mirisa njegovog što me izostavi.
Zapljeskaću sretan kao mala djeca. (Metež)
Priznajući da je samoća sastavni deo života, čak i njegov produkt, koji život pravi od dva sastojka: cveća i smeća. Smeće predstavlja kontaminiranost koja se nakupi kao životni talog preživljenog, a ružnog, koje u sadejstvu sa glavnim simbolom ove poezije (cvećem) koje predstavlja pozitivnosti koje su proživljene, rezultira u ovoj lirici samoćom. Simbol smeće iz navedenih stihova predstavlja jedan od izraza kovanice (ne)cvijeća iz naslova ove zbirke.
Sa jakim emocijama, bilo srećom ili tugom, ide i boemština izražena u stihovima:
Dušom ranjenom u krilatim snovima.
Vidjela je, pijan plače među sviračima.
U kafani punoj dima, bila je sa njima ‒
sa ljubavlju svojom i sa tamburašima. (Sjećanje)
Ovi stihovi predstavljaju te „cvetove” iz ove poezije koji su izraženi i u naslovu ove zbirke, kao izraz duha, ritma i jakih i burnih doživljaja.
Ovo lirsko ja je boem koji pati zbog prolaznosti i žali za mladošću, obraća se čaši i od nje traži odgovore, koje ne dobija:
Noći polupana, nemirom i čašom.
Zašto nikad nisi istinu mi rekla?
Dok sam bolovao za nekom snašom,
ti nevjernice, od mene si utekla. (Ničeg više nema)
Boemštinu prati i nostalgija za zavičajem, izražena u pesmama o Sarajevu i Bileći:
Nemojte mi reći,
braćo, u Bileći,
da je ova suza
moja izmišljena.
Ona stalno boli,
na srcu će peći,
daleko, daleko,
vama namjenjena. (Bileća)
Nezaobilazno javiće se i stihovi koje će čitaoca asocirati na Šantića i Kapora, te će kontekst biti celovitiji i potpun.
Kada lirsko ja nije u boemskoj atmosferi, u trenucima tuge i sete, stihove su prouzrokovale „barikade briga i straha”, izražavajući kovitlac u kome se nalaze njegove:
Misli se bore, odlaze i vraćaju.
Uzdasi olakšanja barikade razbijaju.
Barikade briga nestvarne slike crtaju.
Pejzaži se suše i cvjetaju. (Borba)
Sve te mentalne slike i predstave koje prave „barikade tih misli”, izražene su u ovim lirskim zapisima i predstavljaju simulakrum koji izražava sâm čin značenja, kojim je označena ona pozitvna i negativna strana ovog lirskog ja: cvet, cvetanje, ljubav, rađanje, razvoj, ali i (ne)cvet, u okviru koga i „pejzaži cvetaju, ali se i suše”.
A kada indirektno ili direktno govori o ljubavi, lirski subjekat najčešće žali što nije došlo do ostvarenja trajnije zajednice, obično kriveći svoju nemirnu prirodu za to:
Htjede da me posjeduje, uzme i veže.
Ne dade me vjetar što daleko seže.
Vjetar što me nosô cijeli život.
Uz njeg ludovao, volio kô idiot. (Ljubav stara)
Tu nestalnost prate i narcisoidnost i egoističnost, oličene u ekscentričnim stihovima:
Sve od tebe hoću, vilo krasna.
I ako odeš, ostaćeš u meni.
Ova ljubav ne bi bila strasna,
da volio nisam baš sebe u tebi. (Sve od tebe hoću)
Motivi prolaznosti i žala zbog iste prisutni su i u ljubavnoj poeziji. Jedna od ritmički i versifikatorski najuspelijih pesama u ovoj zbirci pisana je u osmercu. Ritam i osmerac ove pesme podsećaju na ritam neprevaziđene i nedostižne pesme Laze Kostića Među javom i med snom:
Srce moje razapeto,
da l’ te nešto boli?
Da l’ ti žao što ostari?
Il’ te ubi život goli? (Srce moje razapeto)
Metafizička komponenta je isključena iz ove poezije. Lirsko ja smatra da je njoj mesto u nekoj drugoj dimenziji:
„Krst je za nebesa ‒ izdera se bijesno ‒
Gore mu je mjesto, a ne ovdje, kod nas.
Je l’ vi jasno, ovdje i nama je tijesno”! (Epilog Gorskom vijencu)
O autopoetici govori direktno ‒ poezija predstavlja krik koji izlazi iz tela, nastaje postepeno, prolazeći kroz stotine beznađa:
I niže se niže, slovo,
slog, pa stih.
Kroz stotine beznađâ,
dok sam miran, sâm i tih ‒
i iz tijela krik ‒ pjesma se rađa. (Nema kraja ‒ neko mi reče)
To je ta fina refleksivnost, koja nije onostrana, nego imanentna lirskom subjektu, kao izraz modernosti, što prati i slobodan stih, karikirajući ustaljene dogme i norme u možda najinteresantnijoj pesmi iz ove zbirke:
I popadaše fariseji.
Svi!
Pred likom raspetog Boga svog.
Iz njih izađoše lakeji.
Mi!
Mi što ne znamo ljubiti bližnjeg svog.
Oteše se lažni uzdasi u onomatopeji.
Sni! (Otkrovenje)
Ovo „Otkrovenje” potvrđuje da je uzdah samo onomatopeja, što će dovesti do novog rođenja koje obuhvata i nesvesne komponente i san, izražavajući konačan cilj.
U mrkloj noći u nebesa poći,
san je krenuo i odijelo nosi.
Do samijeh zvijezda on kani doći,
da ljubavi ište, a ne da prosi. (Rađanje)
Bilo da smo obični, posebni, fariseji prerušeni u lakeje ili obrnuto, svi težimo istom cilju ‒ da ljubavi ištemo, a ne da prosino ‒ čega ćemo se, čitajući ovu poeziju podsetili, a nakon njenog sugestivnog dejstva i privući i dobiti.
Na ovaj način je pomireno pozitivno i negativno unutar lirskog subjekta, kao i kontrast naznačen kovaniciom u naslovu ove zbirke ‒ Cvijeće & (ne)cvijeće. Pomirene i usaglašene su sve razlike, kao i različiti ritmovi i metri ove poezije koji predstavljalju svojevrsnu kakofoniju koja prosto odiše nekom svojom posebnom harmonijom u kojoj ćete uživati.
Marina Đenadić
