Markesovo remek-djelo Patrijarhova jesen je neka vrsta biografije latinoameričkog diktatora koji se bliži kraju života. Ovo je priča o umirućem tiraninu ili kako je sam autor jednom prilikom napisao, poema o usamljenosti moćnika, u kojoj se na čudnovat način prepleću nasilje i korupcija, vjera, okrutnost i ljubav. Roman obiluje prepoznatljivom Markesovom fantazijom, a smatra se da ga je upravo ovo ostvarenje učinilo najpopularnijim piscem magijskog realizma. Djelo koje ga je, kako je Markes naveo koštalo najviše truda i ogrmonih napora. Naime, ovim romanom Markes je nastojao da potvrdi stečenu slavu koju mu je donio roman Sto godina samoće. Pisao ga je pomno birajući svaku riječ, odustajući od uobičajenih jezičkih pravila, smatrajući da će tako na najbolji način napraviti magijsku mješavinu prošlog i sadašnjeg, opšteg i pojedinačnog, istinitog i mitskog, vječnog i trenutnog. Tako je nastalo čuvenih samo stotinu rečenica o mitskom i čudovišnom diktatoru zemlje bez imena, koje se protežu na približno tri stotine strana. U ovom, kako kažu njegovom najboljem romanu, Markes je otkrio da ga je oduvijek opsjedala glad za bezmjernom moći i poručio da je ona pokušaj da se utoli bezmjerna glad za ljubavlju.
Gabrijel Garsija Markes dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1982. godine. Markes se smatra najznačajnijim piscem magičnog realizma, žanra u kome se prepliću mitovi i magija sa realnošću svakodnevne egzistencije.
