Cukuru Tazaki je kao tinejdžer voleo da sjedi na željezničkim stanicama i gleda vozove kako prolaze. Imao je četvoro najboljih prijatelja – dvojica momaka zvali su se Crveni i Plavi, a dvije djevojke Crna i Bijela. Jedino Tazakijevo prezime nije u sebi sadržavalo boju i on se zbog toga uvek osjećao izdvojenim, kao neko „bez ijedne karakteristične osobine ili individualne osobenosti“. Ipak, njegovo prezime značilo je onaj koji nešto pravi, gradi... Iznenada, jednog ljeta, četvoro prijatelja odlučuje da prekine svaki kontakt s njim i da ga odbaci iz svoje grupe. Ovo bolno, traumatično iskustvo godinama ga je držalo na granici smrti. Danas, šesnaest godina kasnije, ovaj konstruktor željezničkih stanica kreće u potragu za odgovorima, kako bi mogao da nastavi dalje.
Iako je, baš kao i Norveška šuma, baziran na realističnoj potki, ovaj roman seže do najdubljih metafizičkih bespuća. Dok traga za razlozima odbačenosti, glavni junak je zapravo na putu preispitivanja sopstvenih vrijednosti, pokušavajući istovremeno da nađe ravnotežu između sebe i svijeta oko sebe, naviknut da živi u (ne-usamljeničkom) samovanju.
U potrazi za istinom, nestaju jasne granice i okviri. Istina dobija više pojavnih oblika, vrijeme gubi uobičajenu linearnu dimenziju, a zamagljuje se prelaz iz jave u san. Eho u kojem su izmiješane prošlost i sadašnjost, ispunjen je melanholičnim notama minijatura iz Godina hodočašća Franca Lista. Njima će Cukuru Tazaki putovati ka oslobađanju i na tom će putu shvatiti da „nije sklad jedino što povezuje ljudska srca, već njihove rane“.
U ovom romanu, u kojem se sa zebnjom opisuje talenat i definiše sloboda mišljenja, postoji i rečenica koja se kao kakav moto ponavlja iz poglavlja u poglavlje: „Kutiju sjećanja možeš da zatvoriš, ali ne možeš da prikriješ istoriju“. Rečenica tako jednostavno opominjuća za sve pojedince i čitave narode koji ne mogu odgovorno da ponesu teret prošlosti.
Murakami se tako i u ovoj knjizi o izgubljenom prijateljstvu zapravo bavi Velikim Temama.
