Ovu knjigu napisala sam kao zahvalnost Gospodu, a posvećena je svima onima koji Ga traže.
U njoj ste čitali delove iz Svete Liturgije, citate iz Jevanjđelja i Psaltira, ono što je mene vodilo i podizalo na mom putu ka Hristu. Postoji razlog zašto se kroz moje priče prožimaju Svete knjige.
Mnogo je lepši osećaj kada stojite na Liturgiji, a prepoznajete reči Oče naš, Simbol vere, Prvu slavu, Sveti Bože. Kada čovek razume reči molitve – tada Bog više nije daleko.
Zajedno smo išli na ispovest, na Liturgije. Pripremali smo slave sa ocem, zajedno čistili, postavljali trpeze, pevali Gospodu… Smejali se, plakali, ćutali. Nosili jedni druge u molitvi. I nikada pre toga nisam osetila toliku ljubav, podršku i snagu u ljudima. To ostaje za večnost. Otac nas je učio da budemo blagi, bezazleni, ali jaki. Da ne bežimo od problema, već da ih rešavamo u molitvi i poverenju u Boga. Da volimo i poštujemo druge – ne zbog toga kakvi su, već jer su Božiji. Učio nas je da budemo Hristovi – uvek i svuda. Ne samo u Crkvi, već i na poslu, kod kuće, u trgovini, u najobičnijem danu. Da se radujemo i verujemo!
Zahvalna sam Gospodu na toj zajednici. Na tom trenutku u večnosti. Jer to i jeste bila večnost – ona večnost koja uđe u vreme i preobrazi ga. U Crkvi Preobraženja Gospodnjeg. Slava Tebi, Gospode!
„Gle kako je dobro i kako je krasno kad braća žive zajedno.” (Psalam 133, 1)
Zajedno u Hristu.
To je dom duše.
Pridvorica je bila takav dom.