Ako si odlučio biti pisac, onda si odlučio o sebi govoriti ono što se među pristojnim svijetom ne govori, odlučio si pisati ono što se ne može i ne smije napisati, odlučio si liječiti svijet tako što ćeš ubijati sebe. Zatajiš li, nećeš više biti pisac.
„Književnost Darka Cvijetića hrabar je i uzaludan trud da se razumije drugog i da se ima srca za njegovu patnju. A ljudi vole kada su žrtve, u tome uživaju više nego u ičemu drugom u životu, ali ih tuđa patnja ugrožava i ponižava. Ako i taj drugi pati, tada je i on žrtva. A ako je već žrtva, onda mora da negdje postoji i onaj koji ga je učinio žrtvom. Ljude vrijeđa i sama pomisao da su odgovorni za patnju drugih. Nakon što je vrlo pomno opisao svijet crvenog nebodera, Cvijetić se odvažio bavi načinom na koji se odlazilo iz kasarni opkoljenog grada. Priča koju je pritom ispričao neočekivana je i strašna. I u njoj opet ništa nije prešućeno. I opet je, kao i prvi put, morala biti ispričana. Ovaj je put čovjek čovjeku brat. Ali više ne u metafori.“
– Miljenko Jergović
„Cvijetić ne dozvoljava da ta tijela budu samo brojevi oko kojih će raspravljati budući istoričari, da od njih ostanu tek slova urezana u mermer iznad kojega će lažno naricati političari. On ne dopušta da ih se iznova i iznova ubija. Kada utihnu topovi, himne, sprovodi i dženaze, nastane tišina koju smrt najviše voli, jer nakon nje dolazi zaborav, konačno ništa, njen puni trijumf. Cvijetić govori u toj tišini, mrtvima daje glas koji se nije čuo dok su bili živi. Dozvoljava im da svjedoče, upozoravaju, savjetuju. Vraća im oduzetu ljudskost. Dok piše o smrti, Darko Cvijetić bori se za svaki život.“
– Selvedin Avdić
