Ko jednom uđe u pripovedački svet Vladimira Krstovića, teško da iz njega može izaći na uobičajen način. Čitalac još dugo ostaje pod utiskom, kao zatočen u narativnim okvirima, sa potrebom da pročita šta je bilo dalje, ili da dozove autora da bi ga zapitao šta je bilo dalje… Ovo specifično stvaralaštvo ne može se odrediti na precizan način – predstavlja žanrovsku mešavinu fikcije i faktičnosti, ironije/groteske sa dokumentarnim činjenicama, esteticističkog nizanja reči oko praznine, u maniru stilskih vežbi Remona Kenoa, ili Gombroviča, i apsolutne intimne istine, same srži biografske osobe koja knjigu piše. Svaka njegova knjiga i šali se i od zbilje bije određenim postupkom. U ovoj najnovijoj to je postupak varijanti – supstanca romana data je kao niz mogućnosti koje su se desile ili su mogle da se dese glavnom junaku.