Najveći neprijatelj čovjeka nije ni strah ni krivica, već stid. Stid upire prstom u naše biće i šapuće nam – ne vrijedimo.
Čovjek se onda povlači unutar sebe i implodira, dozvoljavajući svijetu i ljudima oko njega da ga prignječe jer je to jedini način da stid prestane.
Nema čovjeka koji makar jednom nije poželio da utiša događaj koji ga je natjerao da se stidi. Pitam: da li svijet u kojem se apsolutno ništa ne može zaboraviti može biti pravedan? Tvrdim, to pitanje će nas proganjati.
Pojedinci u modernim društvima će vapiti da budu zaboravljeni i pravo na zaborav će prerasti želju za njegovanjem sjećanja. Bez zaborava nema oprosta, a gdje nema oprosta nema ni intelektualnog stasavanja.a.
