Ovaj je roman kombinacija male povijesti života i rada D. L. Parkinsona, te njegovih teorijskih i revolucionarnih tekstova, i svjedočenja i pripovijesti slavnih i manje slavnih suvremenika, recimo Vladimira Nabokova ili duha poginulog turskog oficira Mehmeta Alija Muratoglua. Već negdje na početku pisac objavljuje svoj prezir prema poštivanju vremenskih i kronoloških zadatosti i zakonitosti. To što se nešto u takozvanoj stvarnosti dogodilo prije nečega drugog ne znači ništa i ni na koji se način ne odnosi prema istinitosti kauzalnih veza. Ono što se zbilo u budućnosti vrlo često ostavlja posljedice u prošlosti. To je neobično važna pouka ne samo za čitatelje i čitaoce ovoga romana nego i cjelokupnog narativnog, romanesknog Basarinog djela, i ona je među zakonima Basarine naracije.
