Zar čovjek treba da nestane, otputuje u nepovrat, ’izgubi se’ ili
umre da bi ga se oni koji ostaju sjetili i oživjeli negov lik u što potpunijem
vidu ili pokušali da ocijene njegovo djelo obuhvatnije i sa
što više strana? Zašto se kroz ovaj tegobni i ’brzometni’ život prolazi,
ponekad, tako olako i zašto se nema vremena da se, bar za trenutak,
zastane, zadrži, osvrne, osmotri i zapita, za vremena, šta je taj čovjek
uradio, čime se bavio, koliko je vrijednog ostavio i je li ’viđen’ kako
zaslužuje i kako je svima ili mnogima ugodno? Možda, možda je i
on sam kriv što se nije više ’nametao’, češće pojavljivao ’gdje treba i
kako treba’, drukčije se ’družio’, sa ’grupama’ bolje sarađivao ili pomoć
’potraživao’?
Svi oni koji su dobro poznavali Božidara Đokovića, zvanog Musa
morali su se, uglavnom, ovako zapitati poslije njegove smrti i nakom
čitanja njegovih knjiga…
Dr Vasilije Kalezić
iz predgovora za Sabrana dijela
