Kroz odnos Senke i Ninoslava, glavnih nosilaca onoga što bi se uslovno nazvalo fabulom, osnovna ideja romana se postepeno razvija od ideje o odnosu sa Drugim kao pukom sagovorništvu, do ideje o istom tom odnosu kao ontološkoj kategoriji, neprikosnovenoj simbiozi, jedinom prihvatljivom obliku egzistencije, pri čemu je Drugi – u duhu Ničea – ujedno najbolji prijatelj i najgori neprijatelj. Ninoslav i Senka su junaci koji se najpre susreću kako bi vodili dijaloge o literaturi i umetnosti (kroz koje provejavaju i razmatranja o životu), koji u romanu obrazuju čitave male polemike, eseje. Mišljenja su im postavljena kao oprečna kako bi zajedno obrazovala paradoksalnu istinu, a njihova karakterizacija, postignuta posredstvom stavova koje zastupaju, ima, između ostalih, i funkciju karakterizacije samog romana. Senka je nosilac modernističkih, a Ninoslav postmodernističkih ideja (roman ima elemete i jednih i drugih). To se lepo očitava, recimo, kroz alegoriju platformi. U jednom od dijaloga, Senka govori o „utemeljenju“ (termin kojim, uz termine „odgovornost“ i „tradicija“ često barata) kao neophodnom uslovu za svaki život i za svaku priču; Ninoslav zagovara nemogućnost utemeljenja, relativnost i jednaku vrednost, odnosno, bezvrednost svega, neodređeno kretanje u raznim pravcima. Heteros zaslužuje čitaoca bespovratno zaljubljenog u ideju da je liteatura životu nasušna. Kao i život literaturi.