Šta je „Is“, kakav je to roman ? U njemu se sustižu skoro sve vrste romana. Čini mi se da u njemu dominira filozofsko, ali u isto vreme to može biti i didaktički, poučni, roman-rasprava, diskusioni roman, ili roman digresija, ako i takvog ima u sistematizaciji romana. Isto tako mogao bi biti asocijativni, ili društveni roman, sa kritičkim osvrtom na savremeno doba i nove pojave koje su preplavile naš umni i fizički svet. Međutim, ono što je od prve rečenice jasno, i na šta se oslanja čitava fabula ovog ne tako kratkog romana, jeste činjenica da on apsolutno liči na roman-bajku! Istina, bajkovitost je samo varka, ili provereno sredstvo koje pomaže glavnom junaku da se prošeta zemnim šarom, da naiđe na čudnovate ljude, od kojih većina nema ime, već neko drugo, uglavnom starosno, polno, ili, na primer, isportretisano obeležje… Jadrankin junak priče traži na obodu grada, ili u predgrađu, na manje poznatim mestima, često i neočekivanim. Motivi putuju, kao što su nekada putovali među narodima. Ipak, zar sve priče nisu već jednom ispričane, pita se jedan od junaka. Moglo bi se to potvrditi kroz istoriju književnosti, kroz stalno obnavljanje grčkih mitova, indijskih legendi, a u novije vreme i u legendama egzotičnih zemalja i naroda, Drugi problem sa pričama je u njihovom stalnom variranju i neprekidnom menjanju. U tom smislu, nije jasno šta rukovodi glavnog junaka da putuje po svetu i sluša/beleži/priča/skuplja priče, prvi ili drugi razlog? Možda je odgovor u tome što su kazivači novih priča sasvim novi ljudi, koji ih oblikuju na drugačiji način. Ono što se ipak može izvući kao zajedničko svim pričaocima i svim pričama, jeste pravac ka kome se diskusija usmerava - stav da svet može biti dobar, da ljudi mogu biti dobri, samo se treba malo potruditi, biti nezahtevan, nezlobiv, neteretan. Zato i ovaj mladić neobičnog imena, za koga verujemo da takav može postojati u svetu, ne odustaje od potrage za novim ljudima i novim pričama, znajući da će ih pronaći na teži od dva moguća načina. Problem sa srcem koje je ostavio pre nego što je pošao u svet, da sluša i prikuplja, ne može se shvatiti bukvalno. Ni u jednoj postojećoj bajci ne postoji junak koji je u svet pošao bez srca. Nema takvog ni u jednom delu mašte, naučne fantastike, utopije. Dakle, parabola ili simbol? Možda je mesto gde je bilo srce oslobodilo prostor za nova saznanja? Ili je to način da ga svet ne ozledi? Ili novi svet traži ljude bez srca? Ipak, čini se da će mu ono biti potrebno kad naiđe na onu nesmirivu tinejdžerku, devojku sa rancem. Jadrankin rukopis pokreće sijaset tema, teško je neku izdvojiti a drugu zapostaviti. U osnovi, on je pohvala prijateljstvu, lepoti i ljubavi, bez obzira na sva uzgredna mesta ironije, naročito kad je reč o novom jeziku, o novogovoru, o novim jezikotvorcima i manipulaciji jezikom. Možda je iz tog razloga ovo delo preplavljeno novim rečima, od kojih su neke pravi biseri…