„Dunja pokraj njegovog ramena, tako prisutna, njemu okrenuta, bliska, dohvatna – bilo bi do-voljno da ispruži ruku ka njenom struku, kao što je toliko puta činio na brodu... Držala ga je ta zanosna žena uz sebe kao što Sunce svo-jom gravitacionom silom drži zbunjenu pla-netu na tačno određenom odstojanju, ne dajući joj da se odvoji i otisne u svemir. Gravitacija ipak nije odgovorna, kaže Anštajn, što se ljudi zaljubljuju.“
Zaljubljenost, ta strastvena fikcija, u koju (najčešće bezuspešno) pokušavamo da uklo-pimo stvarnost; šizofrenija – nemogućnost da um razluči šta je stvarno, šta fiktivno; i pripovedanje (ono ubedljivo), kad um čitaoca prihvata fikciju kao da je stvarnost koja se dešava pred njegovim očima. U tom jednokra-kom trouglu čija su temena ljubav, pripovedanje i ludilo kreće se ironijska igra novog roma-na Saše Obradovića.