"Đurićevog junaka na početku romana zatičemo u ponovnoj emigraciji. Bežeći od otuđenosti života u Novom Sadu, strepeći od novog odbacivanja, on još jednom bira da život, naizgled, započne ispočetka. Ipak, duhovi prošlosti savladavaju prostor i vreme lakše nego što može i da nasluti. Borbu sa nostalgijom i podvojenošću dodatno produbljuje misteriozni Šlomo – prijatelj iz prošlosti i vesnik sveta u kom se možda može živeti i po drugačijim pravilima.
Zebaldova groznica roman je o večitom emigrantu, čoveku na razmeđi sveta koji naseljava i identiteta koji neumorno pokušava da održi na okupu. Pisan prepoznatljivim Đurićevim stilom sa dosta erudicije, on je fini amalgam naizgled dalekih književnih tradicija i postupaka – mešavina istorijskog i dokumentarističkog romana, autofikcijski narativ sa putopisnim i elementima emigrantske proze, ali pre svega: priča o potrazi za utočištem i prepoznavanjem u drugome.
""Možda je jednom neophodno otići odande gde te ne žele oni sa kojima imaš sve manje zajedničkog, tako sam ubeđivao sebe, možda u tome nema toliko tragedije; možda je to i dužnost čoveka, umaći pred napujdanim psima, trčati ka slobodi, ne obazirati se na bodljikavu žicu i kule stražare sa kojih štekću mitraljezi. Pa ko preživi."