Sa ove vremenske distance, televizijske kritike Olge Božičković, ispisivane u ‚‘Politici‘‘ i ‚‘Dugi‘‘, u razdoblju 1959-1985, otkrivaju se kao elementi zamašne, autentične i ambiciozne kritičke hronike, a izbor iz njih, koji je kompetentno i minuciozno, sa podjednakim senzibilitetom za estetske i društvene kontekste, napravio Marko Misirača – ukazuje se kao dvostruko svedočanstvo o razvoju jednog medija, ali i o iskušenjima i perspektivama jedne kulture i čitavog jednog društva. Razlozi za ovu tvrdnju imaju, s jedne – one, dakako, značajnije – strane, utemeljene u odlikama kritičarskog prosedea Olge Božičković: preciznosti opservacije, eruditskoj argumenataciji i kritičkoj otvorenosti. S druge strane – nimalo nevažne za efekat i čitljivost izbora koji je pred nama – kompozicioni sklop posredstvom kojeg je Marko Misirača kao sastavljač prezentovao estetiku ali i dinamiku autorkinog kritičkog pristupa, omogućava nam da ovu knjigu čitamo kao jednu vrstu složenog, slojevitog, ponekad i kontradiktornog, ali uvek utemeljenog razgovora u trouglu kritičar – televizijski medij – društvo.