Povest o Berenu i Lutijeni bila je, ili postala, suštastvena tvar u razvoju „Silmariliona" – knjige mitova i legendi iz Prvog doba Sveta čiji je tvorac Dž. R. R. Tolkin. Priču je napisao godinu dana nakon povratka iz Francuske, pred kraj 1916, posle Bitke na Somi.
Osnov priče, koji nikada nije promenjen, jeste sudbina Berena i Lutijene, koja je zasenila njihovu ljubav: jer Beren je bio smrtan čovek, a Lutijena besmrtna Vilovnjakinja. Njen otac, vilovnjački kralj, protiveći se oštro Berenu, nametnuo mu je nemoguć zadatak koji mora da ispuni pre nego što oženi Lutijenu. U njemu leži srž ove povesti i seže do izvanredno herojskog pokušaja Berena i Lutijene da u sadejstvu poharaju najzlobnije među zlobnim bićima – Melkora, prozvanog Morgot, Crni neprijatelj Silmarila.
Ovom knjigom, Kristofer Tolkin pokušao je da povest o Berenu i Lutijeni istrgne iz opsežnog dela u kojem je ukotvljena; no, ta se priča menjala, naporedo razvijajući nove poveznice unutar jedne obimne istorije. Kako bi pokazao nešto od procesa kojim se ova legenda o Srednjoj zemlji razvijala tokom godina, on je priču ispripovedao očevim rečima, prvo u originalnom obliku, a potom i kroz prozne i stihovne odlomke iz kasnijih verzija, koji oslikavaju kako se to narativ menjao. Prvi put objedinjeni, oni otkrivaju aspekte priče – kako kroz događaje, tako i u pripovedačkoj neposrednosti, kojima se kasnije gubi trag.
