Naša zadaća nije ništa manje nego zadaća stvaranja oblika ili simbolizacije svijeta. To nam može izgledati najveći rizik s kojim bi se čovječanstvo trebalo suočiti. Ali nije sigurno da ono to nije već više puta učinilo, čak i da sam svijet to već nije više puta učinio. To nije apstraktna zadaća, niti sasvim formalna, da uzmemo tu riječ u logičkom ili estetskom smislu. To je krajnje konkretna i određena zadaća - zadaća koja može biti samo bitka - da svakoj kretnji, svakom vođenju, svakom habitusu i svakom ethosu postavi pitanje: kako ti uključuješ svijet? Kako se vraćaš uživanju svijeta kao takvom, a ne usvajanju neke količine ekvivalencije? Kako daješ oblik razlici vrijednosti koja ne bi bila razlika bogatstva u općoj ekvivalenciji, već ona razlika singularnosti a u čemu se isključivo sastoji hod smisla općenito i izvedba onog što nazivamo svijet? U jednom smislu ona je bitka Zapada protiv samoga sebe, kapitala protiv samoga sebe. Ona je borba između dvije beskonačnosti ili između otimačine i izlaganja. Ona je bitka misli, vrlo konkretne i zahtjevne u koju nas uvodi iščeznuće naših predodžbi uništenja ili nadmašivanja kapitala. Ona zahtijeva da otvorimo ili raspoznamo u ovom potonjem drukčiju vrstu, ili drukčiju prirodu pukotine od one koju smo smatrali nepremostivim proturječnostima, a koje je kapital znao usisati, usisavajući s tom Činjenicom i naše predodžbe...
