Vile i zmajevi nisu naprosto nestali. Oni su iščezli. U jednom rečniku „iščeznuti“ je „nestajati tjelesno zbog duševne boli, nestajati od želje“.
Kakva je to bol, kakva želja, nagnala vile i zmajeve da iščeznu? I šta je to što nas tera da mislimo o njima, da čeznemo za njihovim prisustvom?
Vile i zmajevi nisu nestali! Oni su iščezli usled stravične boli, sagoreli su u čežnji. Gotovo iznebuha obreli su se u svetu kome više nisu bili potrebni, kome su bili samo na smetnji, kao loša savest, svetu sitnom i šićardžijskom, bučnom i blebetavom, rastorokanom, obasjanom bestidnim svetlom, svetu nespremnom za tajne i velika dela, protegnutom u večnom sada. Podvizi, tajanstva, senke i zanosi ostavljeni su, u tom svetu, mahnitima, onima s uma sišavšim. Kao i mračne strane.
Još samo ludaci osete zamah zaboravljenog krila i obraze i čelo im dotakne noćni vetar. Oni vide kako iz tame izranjaju rogovi jelena i bledo vilinsko lice, pod oglavljem, poluotvorenih usana. Te usne im nešto šapuću, ali oni ne znaju šta.
Mi slutimo da je svet nešto drugo, mnogo toplije, prisnije i slobodnije od ovog jada koji nam se nudi, u kojem skapavamo. Čežnja za vilama i zmajevima želja je za tajnom i slobodom.