Svako ko se od svoje rane mladosti usredsredi na praksu graficke tehnike, u dobroj mjeri dostize nivo gdje majstorstvo samog zanata pocinje da biva njegov najvisi ideal. Savrsenstvo umjetnickog rada oduzima mu svo vrijeme i gotovo potpuno obuzima misli, da je cak i sam izbor teme podredjen zelji da istrazi odredjeni aspekt tehnike...
Ja sam mnogo godina proveo u ovom stanju samoobmane. Ali onda je dosao trenutak kada su mi se otvorile oci. Otkrio sam da tehnicko majstorstvo vise nije jedini moj cilj jer sam postao obuzet drugom zeljom, cije postojanje nisam nikada naslucivao. Kroz glavu su mi prolazile ideje potpuno nevezane za graficku umjetnost, predstave koje su me tako opcinjavale da sam zudio da ih ispricam drugim ljudima. To nije bilo moguce postici rijecima, te misli nisu bile literarne, vec mentalne slike koje su mogle biti razumljive drugima samo prikazane kao vizuelne slike. Iznenada, metod kojim je slika trebala da bude predstavljena postao je manje vazan. Naravno, graficka umjetnost se ne uci toliko godina da se ne bi koristila; ne samo da je zanat postao moja druga priroda, vec je postao osnova za upotrebu nekih tehnika reprodukcije, tako da sam istovremeno mogao da komuniciram sa velikim brojem mojih kolega, sto mi je i bila namjera. (Maurits Cornelis Escher)
