Sticajem okolnosti, knjiga Save Ilića počinje upravo sonetom koji krije metaforu „proplanak života“. Proplanak dođe nakratko, kao udah sunca posle guste, smolom natopljene šume u leto, kao priprema za nastavak puta, mesto odmora za osvrtanje i planiranje daljeg puta. Intermeco. Prikupljanje snage za ono što Dante na početku „Pakla“ naziva „šumom gde tama prebiva, jer noga sa prave staze zaluta“. A mudrost nije ni u prelasku, ni u neprestanom hodanju. Iskustvo nije samo u opreznom iščekivanju. Mudrost i iskustvo leže u sposobnosti opažanja. Ako samo prođemo, lišili smo sebe putovanja. Ako samo putujemo bez osvrtanja, ostavljamo naš duh osiromašenim za mnogo toga što je na putu mogao da sretne, vidi, upozna, okusi, proceni…
Ljubav i osećanje (ne)pravde. Dva ključna motiva u Ilićevom pesništvu. Kada govori o ljubavi, pesnik je posmatra na isti način kako je ona shvatana u italijanskoj renesansi, ili srpskom romantizmu i moderni. Soneti nisu samo formalno „srezani“, tačni i zvučni, već imaju i unutrašnju logiku teze i antiteze u kojoj je ljubav, čak i kada je putena, uvek duhovna, eterična, „čedna“, a žena smeštena na pijedestal obožavanja…
Značajan tematski deo ove zbirke, gotovo neizbežan kada je reč o stvaralaštvu u dijaspori, čine pesme o detinjstvu, nostalgičnom sećanju na dom i roditelje. Za razliku od mnogih autora kojima to bude samo izgovor za rime tipa „majka-bajka“, Sava Ilić dotiče ona jednostavna, a ključna zapažanja. Ko nije doživeo osećaj prolaznosti i doma „kad se smiraj dana rumenilom raspe“, ili dodirnuo generacije i setnu prolaznost, kao u pesmi „Orah“, taj je o nostalgiji samo čitao, ili o njoj tek nešto načuo.
Aleksandar Mijalković