Pomorandža
Čovek koga ništa i ne boli
nema razloga da piše.
Netaknuta pomorandža miris nema.
Tek kad u nju nokte zariješ
zamiriše.
„Naš pesnik se usuđuje da promišlja o večitim pitanjima koja zaokupljaju misleće ljude odvajkada. Čini to dopadljivo i nepredvidivo. Često su mu pesme kratke kao rebusi ili zagonetka-odgonetke. Na neki način, iako je pesnička slika kojom nas ozari potpuna, ostavi otvoreno ono o čemu misli i što svojim pesničkim jezikom zaposedne. Nesvakidašnji dar da utisak ili sliku uhvaćenu u hodu povezuje sa pitanjima od opšteg značaja, obilato koristi. Često se doseti da neki podatak, pogotovo neku neobičnost uzme za osnovu gradeći potom u dubini sliku-mozaik o menama sveta i čovekove svesti. (…) I kao što se vrata na krovu, (slika iz jedne njegove pesme), svakom dobronamernom vetru i zvezdokrakom čoveku otvore, tako se i Kostin pesnički vrt blagodarnom gostu-čitaocu otvara.“ – iz pogovora Dragana Markovića