Jezik umnogome odražava ali i određuje karakter onoga ko se njime služi; način govora odgovara životnim izborima koji se neumoljivo nameću ljudima u odnosu na njihov ekonomski, kulturološki ili obrazovni status. Otud različitim jezicima govore pripadnici različitih društvenih klasa i slojeva, kao i stanovnici područja koja su imala osobenu prošlost koja je mogla usloviti da pripadaju orijentalnoj ili srednjoevropskoj kulturi.
Moderni sleng se može sresti i kod Srba iz Hrvatske, stanovnika Beograda ili u varošima zapadne Srbije, ali se on razlikuje po osnovama koje se oslanjaju na tradicionalne, istorijske, običajne i druge vrednosti, te se i iz tog razloga ne može svesti samo na žargon, koji je načelno specifičan oblik izražavanja potkulturnih grupa. Jezikom skarednih reči ne služe se samo građevinski radnici koji dobacuju devojkama na timočko-prizrenskom dijalektu, niti se njime služe isključivo problematični omladinci koji imaju problema sa zakonom. To je istovremeno i jezik pobune protiv državnih pravila i društvenih normi, jezik i onoga koji vređa i onoga koji je uvređen.
Na njemu se razmišlja i živi; on često služi kao poetička osnova rep pesniku ili kao polazište za slem poeziju. Književnici koji su savladali ovaj jezik mogu da potpišu i delo čija su tema upravo oni koji tim jezikom govore. I ako malo oslušnemo, shvatićemo da postoje ljudi koji govore isključivo ovim jezikom. Stoga je rečnik koji je u čitaočevim rukama sastavljen je sa dvojakom namerom: da upozori i da zabavi.