Treća knjiga Slavice Garonje iz kruga „arkadijske trilogije”, Šapati Male Vlaške, veliko je tkanje snohvatica („Jer jezik je poslednje što nam ostaje. I, stupam, kao u snu, u taj prostor svog poslednjeg utočišta”): roman o zbirci riječi koje je upila u mladosti i zrelosti i sada ih vraća ili vadi iz sna i sjećanja, u melanholičnom rastanku s dragim joj i bliskim ljudima, predjelima i predmetima. Do srži lična, knjiga rastanka. U njoj dušin trepet obavija dragocjen dokument o povezanosti pripovjedačice sa svojom junakinjom, njenim jezikom i duhom. Nenametljiv romaneskno-autobiografski okvir snaži jaku vrijednost svjedočenja i žive govorne riječi.
