Knjiga čitaocu pruža kompletan uvid u komunikacijske šeme („igre“) koje „igraju narkomani“, ali često i drugi članovi društva – porodica, prijatelji, škola...i demistifikuje svet uzimalaca droga. Analizirajući svesne i nesvesne „igre“ metodama transakcione analize autor otkriva šta su „igre“, ko u njima učestvuje, kako se u njih „upada“ i kako izlazi, ko je je žrtva, a ko spasilac i zašto smrtonosne obrasce ponašanja uopšte zovemo „igra“.
Iako je knjiga napisana jezikom struke i dragocena je prvenstveno onima koji rade sa mladima - školskim psiholozima i edukatorima, ipak nije „zatvorena“ ni za tzv. običnog čitaoca – mlade u srednjim školama i višim razredima osnovnih škola, roditeljima da se postave na dobar način ako sumnjaju da se dete drogira ili kada ono zaista počne da se drogira, uzimaocima droga koje će knjiga svakako naljutiti, ali će biti ikorisna jer demistifikuje zavisnost. Knjiga je korisna i novinarima i urednicima jer pomaže odgovornom informisanju o pojavi narkomanije.
Knjiga Igre koje igraju narkomani donosi potpuno novi uvid u problem uzimanja droga i potpuno novi pristup u međunarodnim razmerama, jer ne postoji slično delo, ali i potvrđuje da je dr Milivojević u samom vrhu svetske transakacione analize kojoj, upravo ovom knjigom, daje veliki doprinos.
U predgovoru knjige autor daje kratak, ali zanimljiv istorijat rukopisa – od prve verzije proteklo je čitavih 26 godina, tj. 1981. godine autor je napisao tridesetak strana teksta Narkomanske igre kao interni edukativni materijal za studente volontere angažovane u projektu Algrena – alternativna grupa za resocijalizaciju narkomana. Institucionalni okvir grupe je bio Medicinski fakultet u Beogradu, a grupu su podržali svi tadašnji stručnjaci uključeni u ovu problematiku. Zahvaljujući kampanji Algrene izgrađen je i Centar za prevenciju i lečenje narkomanije u Drajzerovoj ulici u Beogradu, ali ubrzo nakon izgradnje Centra došlo je polako do dezintegracije projekta Algrene, a tada prestaje i aktivan rad dr Milivojevića sa narkomanima.