Ova zbirka je nastala iz želje da se prikaže druga strana Akutagavinog stvaralaštva, potpuno drugačija od dobro poznatih ostvarenja zasnovanih na japanskoj i kineskoj starini, većinom prevedenih i objavljenih u zbirci Rašomon (Tanesi, 2024). Prve tri pripovetke u izboru – „Smrt vernika”, „Crna Marija” i „Smešak bogova” – spadaju u grupu Akutagavinih dela koja se nazivaju „hrišćanske priče”. Premda Akutagava nije bio hrišćanin, zanimao se za hrišćansku tematiku, kao i većina njemu savremenih japanskih intelektualaca, te je pažnju usmerio ka ranoj istoriji hrišćanstva u Japanu.
„Grumen zemlje”, pripovetka koju su pisci poput Naoje Šige, hvalili kao jednu od Akutagavinih najzrelijih, donosi potpuno drugačiji ton. U pitanju je realistički opis života na selu.
„Kapa” nosi naslov po istoimenom stvorenju japanske mitologije nalik kornjači. U njoj se na satiričan način opisuje život u „kapinskoj zemlji” kroz svedočenje mentalnog bolesnika, te se ova pripovetka neretko poredi s Guliverovim putovanjima. Društvo kapa je urbano poput ljudskog, ali se razlikuje na mnoge naratoru neprihvatljive na-čine. Akutagava čak smišlja i „kapinski jezik“, a u zemlju kapa se, kao u Alisi u zemlji čuda, upada kroz jamu, te ovo delo u mnogim aspektima zavređuje pažnju kao fantastična književnost. Ipak, kako pripovetka odmiče, postaje sve mračnija.
Priča „Život jedne budale” napisana je samo mesec dana pre piš-čevog samoubistva. Kroz pedeset i jednu vinjetu sagledavamo najvažnije trenutke Akutagavinog života, koji se, i u pripoveci kao i u stvarnosti, završava Veronalom.
Najzad, „Vita sexualis” predstavlja Akutagavinu seksualnu ispovest. Ona je, kao što nam to govori naslov, napisana po uzoru na istoimeni roman iz 1909. godine Morija Ogaija. Dok je Ogaijev roman u očima današnjeg čitalaštva gotovo čedan, Akutagava se, u duhu novije ere, ne libi da prikaže mnoge eksplicitne seksualne detalje. Za razliku od Ogaija, koji svoju ispovest sprovodi do studentskih dana, Akutagava svoju završava u „drugom razredu niže srednje škole”...